Samorazvoj se definiše kao: „ kombinacija veština , znanja i uverenja koje omogućavaju osobi da se aktivira na postavljanju sopstvenih ciljeva i regulaciji sopstvenog ponašanja“. (Field et al, 1998). Prema ovoj grupi autora, osobe koje imaju sposobnosti samorazvoja:
- znaju šta žele i same određuju koje su im veštine zato potrebne.
- na bazi procene sopstvenih potreba definišu ciljeve i uporno rade na njihovoj realizaciji;
- dokazuju postojanje veština i procenu progresa prema postavljenim ciljevima.
- unapređuju performanse i
- kreiraju sopstveni pristup rešavanju problema.
Martin & Huber Marshall (1995), navode 7 komponenti samorazvoja:
1.Samosvest koja se ispoljava spososobnošću da se identifikuju i razumeju sopstvene potrebe, interesi, jake strane, ograničenja i vrednosti.
2. Samozastupanje koje se odnosi na sposobnost da se ubedljivo izraze želje, potrebe i prava, odrede i postave neophodne podrske u vezi sa svojim budućim poslom.
3. Samoefikanost koja se često odnosi na samopouzdanje – verovanje da će se očekivani ciljevi ostvariti.
4. Donošenje odluka – kompleksana veština koja uključuje postavljanje ciljeva i standard, identifikovanje informacija neophodnih za odluku, razmišljanje o prethodnim solucijama, generisanje novih solucija, ako je potrebno i izbor najbolje opcije koja vodi ka razvijanju plana.
5. Rad na samostalnom povećanju performansi s ciljem da se postignu spososbnosti za kompletno izvršavanje zadataka i razvijanje samostalne strategije za ostvarenje postavljenog cilja.
6. Samoevaluacija uklučujući proveru da li su svi zadaci uspešno realizovani u skladu sa postavljenim ciljem.
7. Usklađivanje postignutih rezultata i ostvarenih promena sa postavljenim ciljem, standardima i planovima, ili promena cilja i plana; bolje razumevanje sopstvenih potreba, mogućnosti i ograničenja.
Tako se, u stvari, proces samorazvoja kontinuirano odvija, prolazeći kroz cikluse samounapređenja. Za samostalno učuenje važno je da se, između ostalog, poznaju i psihološki faktori od kojih zavisi uspeh u učenju.
Iz klasične psihološke literature o faktorima uspešnog učenja odabrali smo one posebno relevantne za sticanje kompetencija :
- motivacija – šta se uči i zašto se uči;
- koncentracija – usmerenost pažnje;
- napor – aktivnost;
- organizacija – logičko povezivanje znanja u celinu;
- shvatanje – uvid; gde i kako primeniti naučeno;
- povratna informacija o naučenom i
- ponavljanje, učvršćivanje gradiva.
Uvažavanje ovih faktora u praksi znači da moramo:
- imati u svestii razloge zbog kojih nešto učimo, posebno kada naiđemo na barijere i kolebanja u pogledu istrajnosti,
- odvojiti vreme i obezbediti prostor koji će nam omogućiti maksimalnu usmerenost na sadržaj materije,
- biti svesni da se bez napora ne može postići uspeh,
- stalno misliti na mogućnost primene naučenog (predočavati u svesti situacije gde se to što učimo može primeniti i kako) i naravno –
- ponavljati učenje (iščitavanje, vežbanje, pamćenje materije). ( prema: Vujić, 2010)
Učenje na brzinu, bez razumevanja, uz pomoć prirodnog „klikera“ možda i može, na primer, da pomogne da se dobije dobra ocena na nekoj proveri znanja, ali ne i da znanje bude trajno usvojeno i doprinese praktičnoj osposobljenosti pojedinca.
Reference
Field, S., Martin, J., Miller, R., Ward, M. & Wehmeyer, M. (1998). A practical Guide to teaching self-determination. Austin, TX: PRO-ED.
Martin, J., & Huber-Marshall, L. (1995). ChoiceMaker: A comprehensive selfdetermination transition program. Intervention in School and
Clinic, 30, 147-156.
Vujić, D. (2010). Psihologija rada – čovek i rad u savremenom poslovnom okruženju, USEE, Prometej, Novi Sad,
Detaljnije u knjizi u pripremi: Planiranje profesionalne karijere , autorke Dobrile Vujić