Od kako smo ušli u period tranzicije, u pokušajima da se razume i objasni zašto stalno stojimo u mestu , (a to znači nazadujemo), sve više se govorilo i govori, između ostalog i o našem mentalitetu . Neki ovu reč upotrebljavaju sa ponosom, ističući vredne osobine našeg naroda koji se vekovima hrabro borio za slobodu, a neki podsećaju na slabosti koje se ispoljavaju u realnom političkom i ekonomskom životu. I jedni i drugi imaju pravo. Ako se za pojedinca može reći da je njegov karakter njegova sudbina , onda i sudbina društva, odnosno nacije, dobrim delom zavisi od dominantnih vrednosti društvenog, nacionalnog karaktera. Naš mentalitet, kao “celina verovanja, htenja, osećanja i mišljenja”, kako se inače definiše, ima i dobre i loše strane i time se moramo kompetentno i uporno baviti. Ako se izuzmu poznati antropolog Cvijić i kulturolog Dvorniković, naši naučnici su, iz manje ili više opravdanih razloga, izbegavali da se bave ovom temom. Samim tim, prostor je otvoren za razne zablude, mitove i ocene„ iz rukava”, „očiglednim” metodama. Ipak, pored nalaza pomenutih klasika, postoje i javnosti manje poznati rezultati istraživanja socijalnih psihologa o dominantnim vrednostima kod nas. Sledi pitanje – šta su to vrednosti o kojima često govore I oni koji znaju sadržaj tog pojma , kao i oni kojima je sadržaj ovog pojma nekako maglovit , ali lepozvuči. U svakom društvu postoje određene vrednosti kao više ili manje dominantne. Prema prof. N. Rotu, „pod vrednostima podrazumevamo shvatanja o tome šta se ocenjuje kao dobro ili loše i zašta se prema uverenju pripadnika neke grupe, treba boriti i čemu treba težiti”„Opšte prihvaćene vrednosti predstavljaju društvene ideale koji se postavljaju kao uzori i zadaci pred pojedine članove društva, čak i onda ako oni te ideale ne ostvaruju trajno i u svakodnevnoj praksi” (Rot , 2010). Pomenućemo neke ključne društvene vrednosti naših ljudi kao što su: autoritarnost, tradicionaloizam i etatizam. (prema : Kuzmanović, 1995; 1997). Ove vrednosti i neki aspekti tradicionalizma nisu spojivi sa vrednostima otvorenog , demokratskog društva i filozofijom tržišne privrede za koju se zalažemo, naročito neoliberalne koncepcije , u koju smo nekako upali. Možda smo mogli ( mislim na ekonomiste i srodne profesije) razmatrati i druge oblike kapitalizma koji postoje u realnosti) , ali od – možda smo mogli – uglavnom nema koristi. Karatak prikaz naših dominantnih vrednosti, bar delom osvetljava dominatan način mišljena i ponašanja naših ljudi.
Autoritarnost , inače višeslojna vrednost i osobina ličnosti, u najkraćem se može definisati kao nekritičko prihvatanje autoriteta centara moći.( To nije dakle samo apsolutna vlast pojedinca, kako se najčešće misli). Autoritarnost je direktno suprotna demokratičnosti . Bilo bi sada dobro da počnemo da razlikujemo istinske privrženike demokratske vlasti od nekritičkih obožavatelja novih centara moći. „Prevrtači “ kako se obično nazivaju oni koji žure pod skute vlasti nisu samo vođeni interesom, već i svojim osobinama ličnosti, onim što su načili da cene i vrednuju – dakle vrednostima. Među njima je veliki broj onih koji „smatraju normalnim”da se priklone vlasti, koji „vole da budu u saglasnosti sa onim što vlast govori i radi, koji se ne usuđuju da misle i rade drugačije već po onome – „Veži konja gde ti gazda kaže”. Baš zbog rasprostranjenosti autoritarnosti kod nas, demokratičnost se mora uporno učiti i to kako u političkom životu tako i u preduzećima . U razvijenom svetu se odavno zna da demokratsko rukovođenje nije samo humanistička vrednost po sebi, već i ekonomska kategorija. Reč je o tome da kreativnost , na kojoj počiva uspeh i konkurentska prednost preduzeća ne dolazi do punog izražaja u autokratskoj klimi .Bilo bi dobro da što pre počnemo da se bavimo stanjem u našim preduzećima i učenjem demokratskog stila ponašanja .To svakako nije ono što smo imali u samoupravljanju, niti ono što svako od nas podrazumeva pod demokratijom, ali ni nekritičko imitiranje modela sa strane.
Tradicionalizam , često upotrebljavani pojam, ima više značenja. Pored kulturnoistorijske dimenzije koja se odnosi na poštovanje izvornih narodnih običaja i vrednosti bez spoljnih uticaja ( što je naravno pozitivno), tradicionalizam još sadrži i težnju ka stabilnosti (makar i po cenu staganacije ),na račun promena, vezanost za prošlost ( kontinuitet i ponavljanje) i težnju ka autarkičnosti (izolovanost i zatvorenost). Lako ćemo uočiti brojne primere koji govore o rasprostranjenosti ove vrednosi kod nas, kao i to da tradicionalizam može biti ozbiljan izvor otpora promenama.
Etatizam se odnosi na shvatanje zaštitničke uloge države u odnosu na preduzeće i pojedinca.«Demontaža« ove vrednosti, godinama podgrevane zaštitom neuspešnih preduzeča i pojedinaca mora se što pre započeti i postepeno sprovoditi , uz nužnu socijalnu zaštitu stanovništva koje nije radno sposobno ili je bez zaposlenja.
»Veze kao sudbina«
Prema rezultatima jednog međunarodnog istraživanja ( Hofstede , 2001), Jugoslavija spada u red onih nacija koje vrednuju socijalni položaj i status u društvu , odnosno veze i poznanstva kao sredstvo i cilj kome se teži više nego rad i rezultate rada. Ne treba posebno dokazivati koliko je ova odlika štetna i koliko je važno da se počne uporna i dosledna borba za profesionalizam. Jedno istraživanje koje sam sprovela u junu 2006. godine, u više naših poslovnih sistema na uzorcima stručnjaka i rukovodilaca, pokazalo je da su najvažniji kriterijumi napredovanja bili- bliskost sa centrima moći, zatim snalažljivost i veza, a najmanje važni- sposobnosti i znanja i rad i zalaganje ( Vujić, 2009). Ove vrednosti su, razume se, delovale negativno na motivaciju zaposlenih. Rezultatima ne treba komentar. Ozdravljenje našeg društvenog i privrednog bića mora početi uvođenjem profesionalizma u radu. Profesionalizam počinje profesionalnom selekcijom ljudi pri poveravanju radnih i rukovodećih uloga i stvaranjem ambijenta da potencijal zaposlenih može da dođe do punog izražaja. Ako hoćemo uspeh u promenama, moramo se na ozbiljan način součiti sami sa sobom i sopstvenim nedostacima i prednostima. Kada kažemo naš mentalitet , naše nacionalne vrednosti, moramo znati na šta mislimo i šta je u tome dobro , što treba čuvati i razvijati , a šta nam ne ide u prilog i šta moramo uporno da menjamo. Čini se da nema važnijeg i složenijeg zadatka kojim bi trebalo da se bavimo. Za promene društvenih vrednosti, pored pravog profesionalnog znanja (pre svega znanja socijalnih psihologa ) i rada, potrebna nam je upornost i strpljenje, jer se brzina ovh promena meri decenijama. Koliko su nam ove osobine svojstvene? Umesto odgovaora koji nam je poznat , evo šta, u polušaljivom tonu kaže Ralf Darendorf, ( prema Vujić , 2015) poznati nemački sociolog u vezi sa transformacijom zemalja Istočne Evrope:
- „za promenu vlasti dovoljno je- 6 dana,
- za promenu zakona – 6 meseci,
- institucija- 6 godina, a
- za promenu svesti, načina mišljenja i ponašanja građana, trebaće 60 godina”.
Ove navode, razume se, treba shvatiti uslovno, uz uvažavanje specifičnosti kulturnih karakteristika ambijenta, ali je važno da odgovarajući vremenski period bude ispunjen doslednim, kontinuiranim, profesionalno vođenim akcijama.
Naši reformatori bi nekako da preskoče znanja iz psiholoških stručnih oblasti – stigmatizuju ih , a argument im je – kakav mentalitet – kako naši ljudi , kada odu u neku zapadnu zemlju, postaju dobri i disciplinovani radnici. Nama treba samo sistem i sve će biti u redu. Pri tom , zaboravljaju da pojedinci koji su otišli u neku od razvijenijih zemalja , njverovatnije ne dele naše dominantne vrednosti ili su u poziciji da se adaptiraju na okolinu. Otišli sa sa namerom da rade i zarade. Taj sistem o kome oni govore ovde u zemji treba da prihvati većina koja deli naše dominantne vrednosti, ali decenijama ga ne usvaja. Bira one aktere koji se ponašaju u skladu sa raširenim vrednostima. Očigledno, radi se o pogrešnoj amaterskoj ili lažnoj strategiji reformatora. Uz to , potrebna je i primena znanja o menadžmentu promenama.
O tome kako se uvode promene i kako se menjaju vrednosti , biće posebno reči.
Reference :
Hofstede, G. (2001) Culture,s Consequences Beverly Hiils, CA, Sage Publikations.
Kuzmanović, B. (1997): Stav prema participativnom upravljanju, u Mihailović S, red., : Između tradicije i osporavanja, Zbornik radova, IDN,. , Beograd.
Kuzmanović, B. (1995): Etatizam kao specifičan oblik društvene svesti u : Društveni karakter i društvene promene u svetlu nacionalnih sukoba”,red. Z. Golubović,”Filip, išnjić”, Beograd.
Rot, N. ( 2010). Osnovi socijalne psihologije , Zavod za udžbenike , Beograd.
Vujić, D. (2008). Menadžment ljudskih resursa i kvalitet, treće dopunjrno i izmenjeno i izdanje, CPP, DPS, Beograd.
Vujić, D. (2009). Mehanizmi angažovanja zaposlenih koji doprinose unapređenju kvaliteta u našim preduzećima, Kvaliet, 3-4.
Vujić , D. (2015) . Kompetencije za rad i rukovođenje , Centar za primenjenu Psihologiju, DPS, Beograd.
Comments ( 0 )