Osnovna teza autorke je da bez psihološko – organizacionih saznanja ne može biti napretka u upravljanju , rukovođenju i u odnosu naših ljudi prema radu. O tome sam pisala kontinuirano još od poslednjih decenija prošlog veka. I ne samo ja. Danas nema časopisa gde biste mogli da objavilte ovakvu vrstu teksta. Svi, tzv. novi magazini, novi menadžmenti, novi...su okrenuti veličanju uspeha pojedinih kompanija (uglavnom svojih sponzora); za tekstove sa kritičkim i analitičkim sadržajima tu nema mesta. Kakav paradoks – naši problemi se vide golim okom. Istovremeno, o rešavanju tih problema govore svi, samo ne stručnjaci. Na medijima se o tome govori uglavnom u polušaljivom tonu u zabavnim emisijama. Poneki, uvek isti, intelektualci od integriteta, dozvole sebi kritički tekst u uglednim novinama i – to je sve. Ozbiljnih tekstova o psihološko-organizacionim problemima naših ljudi koji decenijama prolaze kroz tranzicioni tunel, bez svetla na vidiku – nigde nema. Za (opet vrlo retke) knjige ove vrste interesuje se uglavnom manji broj stručnjaka; komuniciramo sami sa sobom. Oni koji imaju moć i od čije tzv. političke volje zavise stvarne promene … ili sami znaju sve ili, uglavnom vole laka zabavna štiva, ili se oslanjaju na znanja renomiranih ino stručnjaka . Da li smo bespovratno upali u fenomen tzv. naučene bespomoćnosti i tražimo utehu u lakim tekstovima i obećanjima? Bežeći od suočavanja sa problemima – nećemo se približiti njihovom rešavanju. Naprotiv. Paralelno, hvale nas da se ubrzano približavamo evropskim standardima i da smo zagazili u duboke reforme. Koje su to reforme ako nemamo ozbiljno kadrovsko i organizaciono restrukturiranje i uvođenje profesionalnog upravljanja ljudskim resursima , prvenstveno u javnom sektoru i državnoj administraciji? Dakle, ovo smatram skoro jedinim mestom gde možemo, bar delom, da otvorimo neke od ključnih psihološko – organizacionih problema sa kojima se suočavaju naši ljudi i organizacije, naša preduzeća, a ne multinacionalne i transnacionalne kompanije koje dobijaju gotove procedure iz svojih centrala i koje su uglavnom zatvorene za širenje znanja, pod oznakom – poslovna tajna . No , ovde izgleda nikome ne treba istina , niti znanje domaćih stručnjaka školovanih na fakultetima koje finansira ovaj narod.
16.3. 2016. U Beogradu Autorka Dobrila Vujić
Comments ( 0 )